INTERNET, VIRTUALNO – PRIRODA, STVARNOST
INTERNET, VIRTUALNO –
PRIRODA, STVARNOST
Osvrnite se oko sebe. Na
ulici, u javnom prevozu. Za šalterskim redovima, trpezarijskim stolovima. U
restoranima i parkovima. U školskim klupama. Pa čak i na najintimnijim mestima,
kao što su toalet ili postelja. Šta vidite? Tako je – ekran vašeg androida,
tableta, ili laptopa. A sad ugasite ekran, pronađite svoj odraz u istom i
pokušajte da se vratite u detinjstvo, kada ste prijatelje sticali u parkovima i
školama.
Setite se neopisive tuge kada su nas glasovi majki, čim se upale
prve svetiljke na ulici, dozivale da pođemo kućama. Hej, kako su duge te noći
bile! Ko će dočekati sledeći dan, kad bismo se opet okupljali u zelenom
dvorištu u suterenu zgrade. Indijanci, kauboji, takmičenje u preskakanju lastiža,
razgovori. Drugarstvo i drugarske „svađe“. Bili smo deca, nismo imali „pametne“
telefone i fejsbuk profile, i bili smo srećni.
U godinama koje su došle, vrtlog modernog doba
usisao je sve ono što je do tada važilo za normalnu i poželjnu pojavu u
društvu; izbio iz dečijih ruku praćke, lastiš, loptu, ugurao im androide u ruke
i ubedio da će se tamo još bolje „igrati“. Igre su se pretvorile u digitalno
nasilje i neodgovorno ponašanje. Deca su često sebična, razmažena i drugare
biraju prema tome kakvu odeću nose i koji model telefona poseduju. A društvo i
druženje izgubili su svoju izvornu vrednost i značenje. Među stotinama i
hiljadama „prijatelja“ na mreži, nikad nismo bili usamljeniji.
Ali, za našu decu još uvek nije
kasno. Okrenite ih prirodi i planinama.
Na planinama su svi jednaki.
Ovde nema mesta statusnim simbolima. Nakon
boravka u prirodi, prijateljstva se više neće meriti po tome ko kakav telefon
ima ili po tome jesu li patike iznošene ili nove. Već po tome ko je pružio ruku
kada je trebalo preći preko stene.
Drugarske „veze“
postaće neraskidive.
Setite se osećaja privrženosti kada nam je
prvi put u školskom dvorištu prišao drug i ponudio pola užine. A sada
udvostručite taj osećaj kod dece, kada, na putu kroz planinu dele hranu, vodu,
prolaze kroz isti napor i zajedno dolaze do cilja – vrha planine. Umesto
fudbalskog igrališta u gradu, gde, ponekad, može doći i do svađe, ovde su svi
„pobedili“ igrajući u istom timu.
Deca će naučiti da se
suočavaju sa preprekama u životu
Kada, sa rancem na leđima, na minusu, po
snegu, ledu i kiši, oni slome svoje psihičke barijere da bi uspešno savladali
fizičke prepreke, isti „šablon“ će primenjivati sutra u životu! Vremenom, kako
budu odrastali i, srazmerno, planinarski izazovi budu postajali veći i teži,
tako će se i oni odvažnije hvatati u koštac sa izazovima u životu. Jednačina je
prosta: ako su uspeli doći do vrha u ekstremnim uslovima, uspeće i u svojim
ciljevima dole, u podnožju.
Postaće odgovorniji
Planinarenje zahteva disciplinu, kako tela,
tako i uma. Umesto da vikendom spavaju do podneva, a zatim se iz ležećeg,
premeste u sedeći položaj za računarom ili konzolom, oni će naučiti da ustaju
rano, a prethodno sami spakuju svoj planinarski ranac i legnu na vreme.
Poštovaće i tuđe vreme i zajednički dogovor.
Postaće zdraviji
Planinarenje je ubedljivo najzdravija fizička
aktivnost, a činjenica da se odvija u prirodi, na najlepšim mestima koja možemo
da zamislimo, još više daje na značaju istog. Pogledajte našu decu danas. Evo,
uostalom, malo tužne statistike: u Srbiji je 13,2% dece umereno gojazno, a 7,5
% dece gojazno. Ovi klinci su potencijalni pacijenti na kardiologiji i
endokrinologiji, zbog velikih rizika od dijabetesa i drugih hroničnih bolesti.
Institut za javno zdravlje “Batut” je sproveo istraživanje koje je pokazalo da
se po broju mališana sa viškom kilograma uklapamo u svetski trend – epidemije
gojaznosti. Planinarenje će učiniti da vaše dete istroši od 350 do 800
kalorija po satu. A prosečna planinarska tura ne traje manje od 4 sata.
Izračunajte sami.
Smanjiće se nasilje u
školama
Možda “hrabra” tvrdnja, ali verujem, tačna.
Planinarenje je aktivnost koja u određenoj meri eliminiše potrebu da budemo
moćniji u odnosu na drugoga i da ga savladamo. Ako se uopšte može odrediti cilj
planinarenja – to čak nije, nužno, ni stići na vrh planine, već uživati u
predelima koji nas okružuju, tako što usput savladavamo prirodne prepreke, ali
i sopstvene slabosti. Kada deca zajedno rade na savladavanju sopstvenih
slabosti, ujedno će jačati i drugarstvo.
Naučiće da donose
prave odluke u pravom trenutku
Vratimo se na pretpostavku da cilj
planinarenja nije uvek stići na vrh planine. Planina ima poslednju reč i njeni
se zakoni moraju poštovati. Nekada će loši vremenski uslovi odvratiti ekipu
malih planinara u svojoj nameri da dođu na vrh, a oni će naučiti da to nije
poraz, već naprotiv – sposobnost da se donese ispravna odluka koja neće
ugroziti njihovo zdravlje, a kada budu stasali i za neke “ozbiljnije” uspone, i
život.
Postaće sistematični i
istrajniji u kućnim i školskim obavezama
Zar nije tako? Uz svog iskusnog vodiča,
vremenom će se i sami izveštiti oko organizovanja akcija i prethodne pripreme.
Kako sam odlazak na planinu zahteva raspitivanje o terenu koji nameravamo da
posetimo, planiranje alternativnih ruta, načina hidratacije ukoliko nema izvora
pijaće vode, pakovanje opreme koje ponekad predstavlja umetnost i mnogo drugih
stvari; kada bude došao red da se uradi domaći ili pospreme igračke, uradiće to
sa disciplinom koju su stekli zahvaljujući planinarenju.
Postaće snalažljiviji
Naučiće da pale vatru, pročišćavaju vodu sa
izvora sumnjivog kvaliteta, naučiće da se orijentišu u prirodi. Treba li
govoriti o njihovoj svesti o očuvanju planina i celokupne životne sredine, koja
će se podići na viši nivo? Učiće o prirodi i od prirode.
I što je najvažnije…
Postaće bolji ljudi.
Kada se nađemo u prirodi, u ovom slučaju – na
planini koja ima zadnju reč, tek tada shvatimo koliko smo mali. Kad se čovek
vrati prirodi, on se rukuje sam sa sobom. Osećanje duhovnog zadovoljstva koje prevazilazi
potrebu za materijalnim, promeniće vašu decu iz korena. Dole, u gradu, viđala
sam “važne” ljude u foteljama, čiji je ego veći od samih planina. No, izgleda
da ego ne opstaje na visinama preko 500 m. Direktor u fotelji ili radnik na
kiosku – na planinama smo svi isti i radost zbog ponovnog susreta na tim divnim
mestima je obostrana i iskren
Коментари
Постави коментар